Tu i tamo upaljena lampica

ponedjeljak, 30.09.2013.

Slikar

Noć mi iznova prijeti svojim tepihom sjećanja dok mjesec uz pomoć ulične svjetiljke obasjava brojeve perona na tek usnulom kolodvoru. Upravo tu sad, u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu naslikat ću život sa velikim i širokim osmijehom na tužnom licu. Bez boje, bez olovke. Bezimeni prolazni život naslikan upravo tu gdje ne smije biti i na pogrešnom mjestu. Karakter mu je takav. Bezobrazno bi bilo udahnuti mu realnost u drugom kontekstu. Nije ovo oprosti, ovo je samo jedan obični dobar dan bez uskličnika. Slikar koji za alat ima polupraznu bocu loše pive, mjesec, broj perona te prolaznost kolodvora. Slika ide samnom pod ruku, nevdljiva onima koji gledaju očima i slušaju ušima. I tako iz dana u dan budit ću se s pogledom na tužno lice s osebujnim osmijehom te sretno lice s tužnim pogledom. Niti jedan od tih pogleda nikad neće značiti ništa, niti će otkrivati nove detalje slike, niti će mu to biti zadatak. Mijenjanje okvira na slici je njen jedini bit. Okvir koji će tog trenutka, pravog ili krivog, najbolje odgovarati pod ruku koja ga nosi. Jednostavna pokretna izložba s jednim mističnim eksponatom. Posjećena izložba. Zapitah se jednog jutra, gledajući sliku, kad je kraj izložbi? Onog trena kad je stavim na zid u pravom trenutku na pravom mjestu. Znam da je neću pogrešno staviti, jer upravo kad je stavim taj trenutak i to mjesto prestat će biti pogrešni.

30.09.2013. u 23:35 • 0 KomentaraPrint#

subota, 04.06.2011.

Utapanje u napadu

- Alo, daj mi još jednu lozu - obraćam se konobaru dok sjedim za šankom u zatamnjenom kantunu.
- Znaš, nije ti ovo američki film di ću ja počet brisati šank i pitat te što utapaš u alkoholu - posprdno je dodao stavljajući lozu ispred mene
- Ni ne tribaš pitati, ovo utapnje ipak triba proći bez svjedoka - dobacih mu sa kiselim osmijehom

Ispijem tu lozu slušajući lagane zvuke Pink Floyd-a u pozadini. Nisam ni ispio do kraja, a konobar je već stavljao na šank sljedeću!
- Znaš, moga si pričekat bar dok duvan zapalin da staviš sljedeću - dobacih mu.
- Ma, neznam što danas ubijaš, ali očito je da ti ne ide - uzvrati mi
- Ma ovo čudo izgleda ne možeš utopiti, diše pod vodom
- A pod rakijom? - upita me provokativno
- To pokušavam saznati - odgovorim mu sa prislino izmamljenim smijehom
- Javi mi za 10 godina, dotad možda i dobiješ odgovor
- E, vidiš, ja ti sve te odgovore znam
- Pa, zašto ih pobogu opet moraš odgovoriti?
- Sjebano ti je to. Uvik se nadaš da je odgovor možda kriv i onda se zajebeš i skužiš da je odgovor uvik isti - svjestan upravo izgovorenih riječi, ogorčeno ispijem još jednu lozu u nizu.

- Znaš, ima stih u jednoj pismi; čudna je zverčica strast - izgovorim samoinicjativno dok mi je liva novu lozu u praznu čašu
- Znači nju utapaš? - upita me
- Ma ne, utapam život onako rekrativno
- A za strast si naša rješenje?
- Odavno!
- Ajde molim te prosvitli i mene - doda on ironično
- Ignoriraš je, baciš je u najmračniji kutak svoje glave, ali moraš paziti, opasna je ta kučka.
- Ko? Strast?
- Da, da. Tu i tamo ti pobigne iz kuta pa je moraš vatat i vraćat nazad. Kažem ti, prava kučka
- Vidim dosta ti je te loze za večeras.
- Dosta ili ne, istinu ti govorim.
- Dobro, ali zašto bi je drža u kutu?
- To ti je slično nogometu. Kad je imaš i ne zadržavaš je onda imaš najslabiju obranu, a kad je držiš u kutu onda imaš najjači napad ikad.
- Znači tebi je bitniji napad?
- Napad je najbolja obrana, uvik je tako bilo.
- Ma stari, ti si sjeban
- Možda jesan, ali imam napad koji more i jedanaesterce branit.
Ispijem zadnju lozu i krenem prema izlazu dok je u pozadini svirala November rain.

04.06.2011. u 02:30 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 03.05.2011.

Jednog lijepog kišnog dana

Pokucala je pomalo sramežljivo, ali opet odvažno. Otvorio je vrata ne očekujući da će ugledati upravo nju.
- Donijela sam ti papire za razvod da ih potpišeš - progovorila je odlučno.
- Uđi unutra - prozborio je još uvijek vidno iznenađen.

Nije se puno premišljala. Ušla je u već poznati stan i odmah su joj počela navirati sjećanja. Bila su to izmješana sjećanja sretnih i tužnih trenutaka braka. Sa sjećanjima u njenim mislima se istovremeno dešavao sukob emocija. Nije si mogla objasniti sve te emocije, nije ih mogla definirati.
Sjela je za stol i stavila papire za razvod na sredinu stola i pratila ga pogledom dok je on spremao kavu u kuhinji.Tišina koja je vladala zavukla se u najmanje djelove stana. Napetost je tek uspjela maknuti skuhana kava.
- Evo ti, kava baš onakva kakvu voliš ili ćeš možda nešto žestoko - izgovorio je smireno servirajući kavu ispred nje.
- Ne, nije mi potrebno žestoko - odrješito je dodala.
- Shvačaš da ti neću potpisati papire - započeo je temu koja je visjela u zraku
- Zašto?! - izgovorišvi to nije mogla sakriti svoje iznenađenje
- Neću ti ih potpisati dok mi ne objasniš zašto si otišla! - reako je smireno
- Ali ti dobro znaš sve, ne trebam ti ja ništa objašnjavati! - zvučala je nervozno
- Ne, neznam ništa! Navodno si otišla zbog mog novog posla? Zato što me nije bilo kući vikendima? Zato što naš brak nije bio isti? Zato što nisam imao vremena za tebe? A sama znaš najbolje da je to bilo za naše dobro! Lagala si me tad, lažeš me i sad! - glas mu je drhtao
- Ne, nije to razlog! Ti si se promjenio! Odjednom! Nisam mogla više to trpiti - gledala ga ja u oči i susprezala se da ne zaplače
- Nitko se nije promjenio, željeli smo bolji život, a vidi dokud nas je to dovelo - i dalje mu je glas drhtao
- Što god da se desilo, sad je gotovo - ni sama nije vjerovala što je izgovorila
- Jesli me ikad voljela? - pitao ju je ne želeći znati odgovor
Spustila je pogled tražeći odgovor. Nije znala odgovor na to pitanje i nadala se da nikad neće morati odgovoriti na njega jer što god da kaže bila bi laž. Njene plave oči su pustile suzu ali je ona i dalje šutila.
- Jesli me voljela? - proderao se
Podigla je glavu i pogledala ga suznih očiju, ali odgovora nije bilo.
- Jesi me voljela? - još jednom se proderao
- Ne znam! - izgovorila je drhtavim glasom i zaplakala još više.
- Dobro! - u njegovom glasu se mogla osjetiti tuga
Ponovno je pognula glavu pokušavajući sakriti suze koje su samo navirale.
Uzeo je papire sa stola i krenuo ih je potpisati.
- Ti me nisi zaslužio - dodala je tiho
- Zašto to misliš? - upitao ju je nevoljko
- Nestabilna sam i svaki dan želim nešto drugo i nemogu sama obajsniti svoje ponašanje - u njenom glasu se čulo žaljenje za onim što je napravila
- Sve je to nebitno, volio sam te. Mogli smo sve prebroditi, ali sad je kasno - reako joj i potpisao papire.
Gurnuo joj te papire i digao se sa stola. Polagano i nesigurno je spremila papire u torbu i krenula prema izlazu. Zastala je na izlazu, okrenula se i pogledala ga.
- Pa, pozdrav! - Izgovorila je još uvijek drhtavim glasom
Okrenu je glavu i nije ju pozdravio.

03.05.2011. u 21:16 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 13.04.2011.

Sjećanje na trenutke

Sjećam se da sam znao voljeti. Samo sjećam.

Iznova će svanuti sunce i kroz zelene krošnje bacati tračke na ulice kojima ću bježati od stvarnosti u kojoj ne volim. I opet će zapuhati vjetar noseći trulo lišće pod mojim nogama svirajući jednu od onih balada kojima samo budim sejćanja prekrivena prašinom. Pod tom prašinom skirvaju se trenutci, ne događaji, ne priče, već samo trenutci u kojima vidim što znaći voljeti.
I što kad se opet zapletem u krug laganja samog sebe? I što ako opet jednog dana skinem prašinu sa melankoličnih sjećanja? Hoće li sa sjećanjima doći i ona ista maska ili moram izraditi novu? Bez maske se ne vraćam u to sjećanje. Reci da sam kukavica, slobodno, ali ja ne radim iste greške dva put.
I s tom namjerom ne ponavljanja greške nastavitit ću živjeti iz dana u dan. Kroz kišne i sunčane dane, preko urbanih đungli asfalta pa sve do zelenih i svježe procvalih planina. I sve to sa licem bez maske, ali s licem koje šuti.

13.04.2011. u 23:11 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.02.2011.

Misaoni šepavi starac

Gradske ulice obasjane mjesecom koji stražari nad nebeskim svodom gledaju to sumorno lice koje korača polaganim korakom bez odredišta. Trak svjetlosti otkriva bore na tom licu... Da, mogao bih pisati o događaju sa starcem u sitnim nocnim satima, da, mogao bih opisati sve te događaje, da, mogao bih vizualizirati sve trentuke, da, mogao bih. Zašto onda pisati o njemu i njegovom otužnom pogledu. Zar je potrebno skrivati osjecaje dok pišem, zar je potrebno koristiti metaforu kroz priču starca? Ne, nije potrebno, ali zar nije lakše izraziti osjecaje gnušanja pri susretu s nekim ljudima? Da, lakše je kroz metaforu.

Odjebeš metaforu, odjebeš starca, odjebeš sve. Naravno, ostaje prazan papir iscrtan raznim linijama samo meni shvatljivim. I to je tekst. Odjebi i linije, ostat ce samo pepeo zadnjeg duvana razmazan po papiru. Tekst će u tom trenutku vrludati neuronima u glavi koji će izazivati ljutnju zbog nedorečenosti priče. Ali priča će nastavjeti živjeti u tim prostranstvima misli, a onog trena kad je odlučim u sitnim nocnim satima staviti na papir, ona umire, bez pozdrava, bez ispračaja, bez sprovoda. Mrtva priča je isprazna, nema tok, nema događaj, a kao takva mi ne treba. Priče moje drage umrijet će te onog trena kad ostanete u jednom hladnom i zabačenom kutku mojih misli, a ja se odlučim trgnuti vas od tamo i napisati na isti onaj papir na kojem se slabo vide izbrisane linije i razmazani pepeo.

A starac s početka ove priče, kojeg sam sasvim slučajno susreo u sumornim nocnim satima još šepa umornim koracima po mislima koje divljaju prostranstvima samo meni shvatljivim.

13.02.2011. u 21:09 • 0 KomentaraPrint#

subota, 12.02.2011.

Priča o usamljenom dnevniku

Sjećaš li se igranja dok smo još bili djeca? Zaigrana djeca koja su trčala uokolo nasmijanih lica i poderenih koljena. Svijet je još uvijek izgledao ružičasto i nije tamnio. Oprosti što sam te čupao za kosu, bila si mi draga, a djeca to neznaju reći.

Sječaš li se osnovne škole? I dalje smo bili djeca, i dalje zaigrani, a mislili smo da smo odrasli. Iza škole smo zapalili prvu cigaretu. Prvi put smo se napili. Prvi put smo pobjegli iz škole. Prvi put smo se posvađali. Prvi put smo se pomirili. Bili smo u glavi djeca koja su sebi bila važna. Bili smo mudraci bez pokrića. I uza sve to, nisam ti tad prvi put rekao da te volim.

Sječeš li se srednje škole? Tad smo bili sigurni da smo odrasli. Danas vidim da smo bili još veća djeca. Nije bilo subotnje večeri koju nismo otpratili niti nedjeljnog jutra koje nismo dočekali teturajući ulicama sa osmijehom na licu. Nije bilo mjesta u gradu gdje mi nismo popili kavu, nekad gorku, nekad slatku. Noć je bila naše vrijeme za šetnje uz more otkrivajući jedno drugom one male slatke i bezbrižne tajne ili za izležavanje uz kokice i loše filmove na koje si uvik plakala.Svijet je već dotad malo potamnio, ali uspješno smo tjerali tamu zaraznim osmijesima. Ali nisam ti tad prvi put rekao da te volim.

Sječaš li se maturalnog plesa? Prekinula si s dečkom mjesec dana prije plesa. Još čujem zvuk tvog kucanja na vratima, i tvog uplakanog lica. Tako uplakana si me pitala. Da, htio sam biti tvoja pratnja. Valcer je trajao vječnost. Zarobljeni u vječnosti plesali smo omamljeni. Večer je bila duga, ali prekratka za ono što je nama trebalo. U tim trenutcima smo lagano otjerali tminu koja se nakupljala oko sve manje ružičastog svijeta. Ali nisam ti tad prvi put rekao da te volim.

Sječaš li se zaručničkog prstena? Svjetlucao je na tvojoj ruci dok smo pili jednu od onih gorkih kava. Bila si sretna, mislio sam da si sretna. Bio je to tvoj dan, dan koji ćeš pamtiti i nitko ti ga nije mogao uništiti.Svijet je poprimo šporko ružičastu boju. Kao tvoj prijatelj bio sam sretan, ali unutar sebe sjetio sam se svih onih trenutaka kad ti nisam prvi put rekao da te volim. Ni tad ti nisam rekao prvi put da te volim.

Sječaš li se vjenčanja? Ušla si s njim u crkvu veličanstveno. Bila si iznad princeza iz bajki. Pogledala si me preko vela i nasmjehnula se. Bio je to tvoj najčudniji, ali istovremeno najlijepši osmijeh. Bila si kraljica večeri, bila si jedinstvena. Nije mi bilo žao što si sretna, bilo mi je žao što sam ostao dijete. Djeca neznaju kako reći volim te. Tad sam shvatio da nisam odrastao. Ali nisam ti ni tad prvi put rekao da te volim.

Sječaš li se bolesti? Tog popodneva na mojim se vratima začulo karakteristično kucanje, malo nervoznije nego inače. Mislio sam da si došla na kavu i još jednu rundu priča iz djetinjstva kojima smo se smijali. Ušla si uplakana. Jedva si govorila od jecaja. Jedino što sam razumio je da imaš neizlječivu bolest. U tim trenutcima morao sam ostati jak i pružiti podršku, ali sam htio pobjeći negdje daleko, ne od tebe, već od sebe. Svijet je bio samo u tragovima ružičast. Mislio sam ti tad reći da te volim, ali nisam ti ni tad rekao prvi put da te volim.

Sječaš li se sprovoda? Ne sječaš. Davno nije svanuo ljepši proljetni dan. Lagani povjetarac je njihao čemprese koji su te dostojanstveno ispračali. Bio sam u zadnjim redovima povorke jer te nisam htio još ispratiti. Nikad jače nisam odbijao istinu, nikad jače nisam odbijao ono što mi se odvija pred očima. Oprosti što sam u pola sprovoda otišao, ali morao sam biti sam sa mislima koje su upale u prazan tok. Vratio sam se. Sjeo sam među cvijeće koje je pokrivalo tvoj grob. Pored svih šarenih cvjetova svijet je bio u potpunosti mračan. Tad sam prvi put rekao da te volim. Tek tad.

Deset dana nakon sprovoda dobio sam pismo. Piše mi javni bilježnik da mi je ostavila nešto u nasljedstvo prije same smrti. Prvotni šok vrlo brzo zamjenila je znatiželja. Ostavila mi je svoj dnevnik. Otvorio sam dnevnik pažljivo sa velikom dozom straha. Strah koji se temeljio na nejasnim razlogom zašto mi je ostavila dnevnik.

"Kad smo bili djeca vukao me za kosu, ali mi to nije smetalo. Bio mi je drag, ali bila sam djete, a djeca to neznaju izgovoriti."

"Danas sam provela cijeli dan s njim. Zapalili smo prvu cigaretu i napili se. Važno je jedino da sam s njim bez obzira što na mene gleda samo kao na prijateljicu i zbog toga mu nemogu reći da ga volim."

"Naši izlasci su uvijek završavali sa pijanim smijehom u sjenama noćnih ulica. Bili smo mladi i glupi. Bili smo djeca. Možda mu zbog toga nisam rekla da ga volim."

"Prekinula sam s dečkom, morala sam. Nisam mogla dopustiti da ne ide sa mnom na maturalni ples. Glumila sam plač i tugu jer sam znala da će kao pravi prijatelj pristati ići samnom na ples. Nisam mogla poželjeti boljeg prijatelja. Žao mi je što sam neiskrena prema njemu i što mu nemogu reći da ga volim."

"Kad me dečko zaručio teško je bilo reći da, a pritom misliti na njega. Morala sam prihvatiti činjenicu da smo samo prijatelji. Ne sjećam se kad sam pila tako gorku kavu s njim, ali morala sam mu reći nakon par dana skrivanja. Nažalost, bilo je kasno da mu kažem da ga volim."

"Krenula sam laganim korakom prema oltaru i pogledom tražila njega u crkvi. Osmjehnula sam se u nadi da će iz mog osmijeha sve pročitati. Htjela sam da pročita da želim da smo zajedno, želim da odemo negdje daleko od ovog svijeta koji je prebrzo tamnio."

"Razbolila sam se. Imam par mjeseci života. Morala sam njemu prvom reći. On je jedini koji je bio cijeli moj život uz mene. Znala sam da će mi i tad biti najveća potpora. Nisam ga htjela napustiti u tom svijetu koji je bio već potpuno taman. Htjela sam mu tad reći da ga volim, ali nisam htjela izgubiti prijatelja u posljednim danima života"

"Ljubavi, otišla sam. Ostavila sam ti ovaj dnevnik da imaš vječnu uspomenu na mene. Nisam imala snage reći da te volim. Jedini si koji je znao sve tajne, osim te da te volim. Sad kad sam otišla želim ti samo reći da te volim. Gledam te od gore i čuvam te. Tvoj anđeo."


Tad mi je prvi put rekla da me voli.

12.02.2011. u 21:08 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 19.10.2010.

Susret u sumrak

Hodam ulicom obasjanom tmurnim svjetlom lokalne birtije. Bježim ulicama od realnosti koja trči za mnom. Zalazim u sve tamnije ulice. Pijan od tvojih dodira bježim u potpuni mrak neke zabačene ulice. Sjedam u kut, sam. Tresem se od hladnoće te zimske noći. U tom trenu nije bila važna hladnoća niti samoća niti potpuni mrak već jedino bitno je bio bijeg od realnosti koja me preuzimala lagano ali sigurno.
Bijeg nije rješenje, ali pomaže, bar u tom trenu. Kroz glavu mi u taj tren prolaze svi oni budni i odsanjani snovi. Kao da mogu dodirnuti tvoju bijelu vjenčanicu ispred olatara naše ljubavi, kao da osjećam tvoje riječi kako šapuću na moje uho. Nazdravljanje našoj, tada, vječnoj ljubavi kao da se ovaj tren dešava ispred mojih očiju. Večeras je i mrak stavio tvoj parfem koji si nosila one prve večeri. Dodir tvoj kao dolijeće po mom smrznutom licu. Zbog tebe ne plačem, ali zbog tebe bježim od sebe, od svojih prijatelja. Da, i bježim od tebe.
Bježim od te ulice, od tog potpunog mraka. Kukavica koja bježi od sjećanja i snova. San donosi novo sutra. No, pogled na praznu stranu kreveta prije sna ruši sve one dane ljubavi kao kulu od karata. Hladna je i tvoja strana kreveta i ona tvoja strana u mom srcu. Stvorena ja praznina iz koje samo izvire hladnoća.
Da li sad sjediš u svojoj sobi razmišljajući kako ćemo se susresti sljedeći put, zagrljajem ili spuštenim pogledima? U tebi je odgovor, i znaš ga. Ne želiš, ne možeš ili ne smiješ reći odgovor? To je sve što želim znati!

19.10.2010. u 20:19 • 2 KomentaraPrint#

subota, 04.07.2009.

Igra osjetila

Gledam kako bih bolje čuo. Slušam kako bih bolje vidio. Jedem slatko da uvidim gorku stvarnost života. Diram da čujem miris surove stvarnosti. Mirišem cvijet kako bih dotaknuo daleku zvijezdu. Igram se osjetilima. Igra za zarobljeno dijete idealističkih nazora u tijelu svjesnom stvarnosti okoline koja upravo održava luktarsku prestavu glumeći sudbine. Ponovno čujem boje naslikane na platnu prikazivajuci iste te sudbine u vlastitim predstavama. Osjet se ne zadržava. Pogled mi bježi na zvuk koji je dolazi s obližnje krošnje na kojoj djetlić traži opstanak. Diram okus koji iznova nabacuje izgled nevjerice na mom licu. Mirišem stvarnu sliku sunca u zalasku. Da, igram se osjetilima. Dočaravam svijet onakvim kakav on rijetko je, onakvim kakav bi trebao biti. Moć osjeta je moć stvaranja snova. Da, nastavit cu se igrati osjetilima.
Osjet, sredstvo pomocu kojeg cemo doci na put emocija predstavlja samu bit zarobljenog djeteta. Da, igram se osjetilima. Ne, ne igram se emocijama.

04.07.2009. u 00:40 • 1 KomentaraPrint#

subota, 19.07.2008.

Objektivna subjektivnost vremena

Kretajući se lagano pješćanom plažom po bosim nogama me zapljuskuju lagani, jedva primjetni, valovi. Pogledajuci prema dolje ugledam obris svog stopala, i potrčim lagano da ostavljam tragove, da napokon netko zapamti moju prisutnost u ovom ništavilu vremena. Zatim se okrenem s osmijehom na licu, jedva čekajuci da vidim moje remek djelo tragova na usamljenoj plaži čija su se zrnca zauvijek htjela izgubiti u morskim dubinama. Valovi me i dalje dodiruju, lagano. Osmijeh mi naglo pobjegne s lica kad ugledam tek ravnu pješćanu podlogu i tek male obrise mog stopala kako polako nestaju, jedan po jedan, gube se. Stojim i gledam i razmišljam; tu sam, ali nisam prisutan, ni duhom ni tijelom.
Vrijeme nas je pregazilo kao što mi svakednevno gazimo mrave po užarenoj asfaltiranoj cesti. Trag na pijesku je pregažen valom. Nije to samo običan trag. Htio sam negdje ostaviti pečat svog vremena, ali sam tek tad vidio surovu realnost koja je nagrizala svaki dio mog tijela. Mi, ljudi ili možda da kažem samoubojice, smo potvrda nihilističkog razdoblja. Uništili smo svaki dio u potrazi za kvazi životom.
Htio bih dalje pisati o vremenu koje nas izjeda jer smo ga mi potakli na to. Rado bih sročio rečenice koje bi možda moji unuci čitali i vidjeli pravu istinu života 21. stoljeća. Neću dalje pisati jer misli koje se upravo pretaču u niz izfrustriranih rečenica nisu vrijedne spomena. Gdje ostaviti pečat svog vremena i postojanja? Ne! Opet sam se zapitao....

19.07.2008. u 01:57 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 16.07.2008.

Buket

Tražeći osvjetljene staze života, često naiđem na uzburkane bujice bezobzirnog života. Kriv, ili možda ne, nije toliko važno nakon izgubljene potrage satima, danima, mjesecima, godinama.....

Pusti neka teče
Pusti neka žubori
Pusti neka miruje
Pusti neka poskakuje
Pusti neka se raduje
Pusti neka tuguje
Pusti neka nauči
Pusti neka bude slobodna
Pusti neka misli
Pusti je............
Pusti rijeku života iz svog zagrljaja. Okreni se na leđu i pogledaj zelene krošnje. Pusti nek te provodi kroz svoje tokove, ne žuri, ne prekači.

16.07.2008. u 00:21 • 1 KomentaraPrint#

petak, 20.06.2008.

Đole

Neka talijanska pjesma u pozadini sobe svira dok ja ležim na krevetu pišuci tužne pjesme uprljane stvarnošću. Inspiraciju tražim u mjesecu koji melankolično prati svaki moj pokret rukom u slaganju stihova. Poćeo sam se bojati smiješnih stvari, ali pokušavam se tome ohrvati stavljajući misli u prazan hod. Stavi misli u prazan hod; stih iz Balaševićeve pjesme. Odmah se dižem s kreveta kopam po kompjuteru i nalzaim folder u kojem su smještene pjesme tog veličanstvenog glazbenika.
Pomno slušajući stihove, koje nikad nisam uspio zapamtiti, rastužim se kad čujem za kog se udala Buba Erdeljan. Zatim me iznenada uhvati želja za stihovima pjesme „Ne lomite mi bagrenje“. -Polako komšije, ne može samo da se udje, da se ruši tudje, lepo sam im rekao, ne lomite mi bagrenje, bez njih ce me vetrovi oduvati, pustite ih moraju mi cuvati, jednu tajnu zlatnu kao dukati...
Vračam se na krevet dok mi stihovi odzvanjaju u glavi i zamislim se. Zapitah se! Nisam li ja čovjek s mjesecom u očima? Pjesme se vrte, ja samo gledam i tako pola sata, sat, dva, tri... Nakon svih tih političkih pitanja koja se ponovno izrode u meni slušajući Đolu shvatim da to nisu samo pitanja upućena da nađu odgovor u ovom svijetu kojeg kroji politika samouništavanja. To su pitanja koja u sebi sadrže odgovor, ali nisu me tu noć zanimala ta, politička, pitanja već njegova filozofska pitanja, ili da kažem odgovori.. Bila je to noć njegovih pjesama koje su bile tek prateći vokali tihe i umorne noći.
Vračam se na napisane stihove i osjetim potrebu samo za jednim stihom. Đolinim stihom! Jedan D-moll me razvali neki bi to prosto tugom nazvali...

20.06.2008. u 00:36 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.05.2008.

Naslovi ništa ne znaće

Naslov, ma kakav god bio i gdje god stajao nema smisao, opisuje tek jedan atom u nekom novom sustavu. Zbog tog mrzim naslove. Prezirem njegovu ispraznost koja zasjeni sve rečenice koje tvore tok misli novog, napisanog, sustava. Čemu uopče raspravljati o naslovu? U tom trenu sam glasno viknuo: Ne...
Odejknulo je prostorijom i vračalo se kao neprestana jeka s poukom. Pouku koju sam hvatao i nikad uhvatio. Rekao sam si da ovaj put, barem ovaj, neću postavljati pitanja i baš se onda zapitam. Pitanja su me odvela nepoznatim putem na kojem se nemogu snaći, osjećam se strano. Zanemarimo sad put, pitanja, naslov, pouku, urlik i sve ostalo što bi pokvarilo savršeni tok misli koje su tren poskakivale kao potok po glatkim kamenjima, a drugi tren tekle mirno poput kakve velike, graciozne i nezaustavljive rijeke bez ušća, rijeke bez kraja. Misao. Misao. Mislim...
Upravo te misli kopale se po ljudima kao po rudniku zlata, tražeći bogatsvto u njima i pronalzilo zlato u pojedincima, svakodnevno u istim pojedincima. Mislima je to bila vječna hrana koja je izazivala osmijeh na mom licu i potrebu za jednim iskrenim zagrljajem baš s tim pojedincima. Štitim svoje zlato, ne dozvoljavam da se uprlja blatom ili pak gnjevom pojedinaca s praznim rudnikom, ali zlato ima vlastitu dušu, misao, razum koji bivaju napadnuti sa svih strana blatom i gnjevom. Ostanu uprljani. Uzimam svoj alat i pokušavam, svim silama, očistiti tu prljavštinu. Potreba za izgovorenom riječi mog zlata je sve veća, ali riječ gubi na snazi u prljavštini koja se nakuplja iz dana u dan. Ne predajem se i obećajem samom sebi da ću se boriti.
Misli se se zavukle u rukavac rijeke samo da ne bih postavljala pitanja zlatu koje ionako nemože odgovoriti jer se prljavština nakupila. La Fontaine je davno rekao: "Ništa nije tako opasno kao prijatelj neznalica; više bi vrijedio pametan neprijatelj." On sigurno nije znao kakav je to pametan prijatelj. Da bar nije mrtav, upoznao bih ga s mojim Zlatom da sazna što je to pametan prijatelj.


Naslovi zbilja ništa ne znače. Moje Zlato zna što vrijedi, ma koliko bilo prljavo. Nisam si postavio pitanje od onog glasnog urlika. Imao sam jedno pitanje, ali me više ne zanima. Pitao sam se koliko ja imam prljavštine. Ne zanima me to više jer znam da imam nekog tko će to čistiti.

12.05.2008. u 23:00 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.05.2008.

Metafora o ljudima

Sjedajuci na suho lišće pored potoka koji se elegantno provlaći kroz kamenja razmišljao sam. Pustio sam misli da idu tokom gracioznog potoka. Tako nošene misli su pjevale proljetnu pjesmu punu veselih boja. Poskakivale su na potoku ogledavajuci se u veličanstvenom zelenilu tek prolistale šume...

Potok je bivao brži. Misli su protjecale kroz starei tajnovite mlinove i dalje pjevajuci proljetne pjesme...

Potok postade rijeka. Mirna i staložena rijeka je nadahnjivala svojojm blagotvornošću...

Odjednom grad... i.....i.....i... ta prokleta bića. Mislim da ih zovu ljudi.

Misli su izgubile volju za svakim životnim pokretom. Postao sam slijep i gluh. Misli su pjevale morbidne pjesme. Ljudi su sve pokvarili

08.05.2008. u 23:58 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.04.2008.

On i ona: razmišljanje

Pogleda iznad mora gdje nebo krije granice svojih mogućnosti probudio je u njoj žudnju za besmrtnošću, Ha, uskliknuo je njen dragi sjedeći pored nje na klupici uvlačeći zadnji dim cigarete. -Vi žene kao da nemate realan mozak, kao da su vam moždane vijuge zapletene u zamršeno klupko od kojeg se ne vide pojedinosti ovog realnog svijeta. -Vi vidite samo apstrakciju - pokušavao je on objasniti neke, ajmo reći, životno filozofske teme. Nastavio je tišim tonom dok su valiovi i dalje udarali o rub rive. -Evo na primjer, ja ugledam cvijet i konstatiram da je crvene boje, dok ćeš ti pročavati položaj cvijeta, misliti kako bi izgledao da je žuti, i još takvih "pojedinosti". -Ajde mi molim te objasni kako vi to žene razmišljate? - zapitao je on nju dok je ona i dalje gledal obzor na kojem su se spajala dva plavetnila.

-Neznam kako da ti objasnim kako mi razmišljamo, jer ni ja necu shvatiti kako vi razmišljate - govorila je ne mičući pogled.
-Mogu ti samo reći razliku - zastala je i pogledala ga.
- Razlika je u tome što ti na obzoru vidiš more i nebo, i vidiš da su oboje plave boje, a ja vidim prostranstvo neograničene slobode koje se prelijeva i putuje kroz široke putove besmrtnosti - zastala je na tren.
-Ti si u pravu, ti razmišljaš onako kako treba, ali ti ja trebam da ti pokažem ljepotu u toj surovoj i ružnoj realnosti, ali isto tako ja trebam tebe da mi pokažeš istu tu surovu i ružnu realnost, da nebih ostala živjeti u oblacima obavijenima ljepotom, i zato zajedno idemo kroz život jer jedno bez drugog ne ide.

27.04.2008. u 23:32 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 22.04.2008.

Jeli tko rekao dobra veče??

Ma opet mi se samo čini da u ovoj ljetnoj i vrućoj noći susjedu dolaze gosti koji s vrata viću dobra veče. Ma, nije još ljeto, susjed nije kući, gosti mu ne dolaze već sam ja taj prizor vidio kao sitan mali događaj, neznačajan u životu, ali događaj iz kojeg se mogu izroditi mnoge zanimljive stvari i priče. E pa tako i s ovim blogom. Rekao sam mu dobra veče, pa u što se on izrodi.

Pisat ću tekstove nadahnute tužnom večeri u kojoj zvijezde prelijevaju svoj sjaj u potoke suza, ili tekstove nadahnute plavim, a pomalo i zelenim, ponekad žutim ili čak crvenim, ali zasigurno sretnim proljetnim danom, ili tekstove nadahnute neuronima koji inhibiraju svaki vitalni proces u tijelu nakon pogledane političke emisije, ili tekstove nadahnute vremenom, kako relativističkim, tako i onim realnm, prošlim, budućim ili samo vremenom, ili tekstove nadahnute, u najmanju ruku rečeno, čudnim mzogom koji ima potrebu da piše, ili tekstove nadahnute... ili tekstove... ili...

22.04.2008. u 22:44 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2013  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2013 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Veljača 2011 (2)
Listopad 2010 (1)
Srpanj 2009 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Naslov i previše govori s riječima koje se nemogu oduprijeti iz zatočeništva u animiranom filmu...

Linkovi

Pipavo propupavanje

Amazing Counters
Salona ancient ruins